Izvor:
20.03.2019 u 18:28
0

BILJNI SVET: Otkriće koje smo nekada znali ali smo ga zaboravili!

Neretko se velika otkrića u nauci dogode zahvaljujući ljudima koji po svojoj profesiji uopšte nisu naučnici, a najčešće se dogode sasvim slučajno. Na taj su se način 1966. godine otkrile i fascinantne stvari vezane uz biljke, bića koja poznajemo sasvim površno, ali za koja znamo da život na Zemlji bez njih ne bi bio moguć. U ovom slučaju protagonista je Cleve Backster, tada vodeći američki stručnjak za poligrafska ispitivanja i tvorac tzv. Backsterovog zonskog uporednog testa, standarda kojim se ispitivači u celom svetu služe za otkrivanje laži.

Kasno uveče 2. februara 1966. godine, nakon napornog dana u njujorškoj školi za preslušavanje pomoću poligrafa, ostao je sam i primetio kako bi trebao zaliti dve saksije koje je imao u svojoj radnoj sobi. Tada su mu misli krenule u sledećem pravcu: Zanimalo me koliko će vremena trebati da vlaga stigne do vrha biljaka. Posebno me zanimao zmajevac (biljka) jer se voda trebala popeti kroz dugu stabljiku i potom do kraja onih dugih listova. Pomislio sam da kada bih na kraj lista stavio nešto za merenje otpora – elektrode priključene na poligraf radi merenja galvanske reakcije kože, a njih smo imali svuda jer smo održavali kurs – na papiru bi trebao ostati zabeležen pad otpora kad vlaga stigne između elektroda.

Igla se pomerala sve niže, ostavljajući na poligrafskoj traci mnogo silaznih cik-cak linija, umesto da se počela pomerati prema gore, kako je Backster očekivao… Biljka je, dakle, reagovala na podražaj, ali na njegovo veliko čuđenje: Tragovi pera nisu prikazivali ono što bi očekivao od vode koja prodire u list, nego nešto što bi očekivao od čoveka koji se podvrgnuo testu na detektoru laži. Naime, detektor laži detektuje psihofiziološke reakcije uzrokovane promenama emocija: kad osumnjičen strahuje od razotkrivanja istine i kazne koja sledi, u njegovom se telu pokreće čitav niz reakcija koje on ne može odmah kontrolisati i koje se golim okom ne moraju videti, ali ih se može precizno izmeriti (porast krvnog pritiska, ubrzano disanje, puls, električnu provodljivost kože koja se u slučaju pojačanog znojenja osumnjičenog menja, itd.). Poligraf svojim senzorima beleži i grafički registruje reakcije pri ispitivanju osumnjičenog; ono što poligraf zabeleži, kasnije tumače za to posebno obučeni stručnjaci na poligrafu, a prema obliku poligrama može se ustanoviti govori li osoba istinu ili laž. Taj medicinski fenomen smatra se vrlo pouzdanim indikatorom u istražnom postupku.

Kako je iz svog dugogodišnjeg iskustva na poligrafu znao da čovek najjače reaguje kad je životno ugrožen, Backster je počeo razmišljati na koji bi način mogao zapretiti dobrobiti biljke da izazove njenu reakciju. U 13 minuta i 55 sekundi po vremenu na grafikonu, na um mi je pala slika spaljivanja lista koji sam testirao. Ništa nisam izustio, nisam dirao biljku i nisam dirao opremu. Jedini novi element koji je mogao izazvati podražaj biljke bila je mentalna slika. Pa ipak, biljka je podivljala. Igla je poskočila do ivice trake. Zatim je pokušao sa drugim pristupom: uklonio sam pretnju tako što sam vratio šibice na sto. Biljka se istog trenutka smirila. Odmah sam shvatio da se događa nešto značajno… Od tog trenutka moja svest više nije bila ista. Celi svoj misaoni proces, celi sistem svojih prioriteta posvetio sam proučavanju tog fenomena.

Počelo je sasvim slučajnim otkrićem, a nastavljeno je nizom eksperimenata koji su jasno pokazivali sposobnost biljaka da reaguju na naše emocije i namere, na način koji se mogao okvalifikovati kao strah, zahvalnost, pamćenje, prepoznavanje, pa čak i nesvestica. Naime, kad su biljke u neposrednoj egzistencijalnoj opasnosti, reaguju tako kao da izgube svest i poligraf tada ne registruje promene.

U kasnijim je ogledima došao do zaključka da se biljke sa vremenom emocionalno usklade sa ljudima, ali i sa drugim bićima iz svoje okoline. Takođe je otkrio da biljke mogu prepoznati ubicu druge biljke. Ogled je tekao tako da je Backster spojio elektrode galvanometra na jednu biljku, a drugu je biljku uništio jedan saradnik. Kad je kasnije u prostoriju ušao saradnik koji je uništio biljku, druga je biljka prepoznala ubicu. Biljke spojene na galvanometar reagovale su vrlo burno i na ogled pri kojem je račiće ubacivao u ključalu vodu, kao da su imale sposobnost uživljavanja u svet drugog bića. Ali kad je lažirao agresiju, poligraf gotovo da nije zabeležio nikakvu promenu. Sve je vodilo zaključku o sposobnosti biljke da čita misli drugog bića i razlikuje stvarne od lažnih namera eksperimentatora.

Ti i neki drugi uvidi do kojih je došao naveli su ga na zaključak o mogućnosti postojanja jedne vrste vančulnog opažanja koje je nazvao primarna percepcija – smatrao je da se percepcija kod biljaka odvija na znatno iskonskijom, primarnom nivou. Verovao je da je ova vrsta opažanja zajednička čitavoj prirodi, ali da je kod ljudi potisnuta i prigušena dugotrajnim aktivnim korišćenjem pet postojećih čula.

Ovi su eksperimenti objavljeni 1968. godine u International Journal of Parapsychology pod naslovom Svedočanstvo o postojanju primarne percepcije u biljnom svetu.

Neobični rezultati brojnih eksperimenata izazvali su pravu buru protivrečnih reakcija. Preko sedam hiljada naučnika zatražilo je kopije Backsterovih izveštaja. Reportaža koju je 1969. godine časopis National Wildlife objavio o Backsterovim istraživanjima izazvala je veliko zanimanje pa su i domaćice počele tepati svojim biljkama.

William M. Bondurant, predstavnik američke Fondacije Mary Reynolds Babcock, dao je Backsteru subvenciju od deset hiljada američkih dolara da nastavi istraživanja, s objašnjenjem da njegova istraživanja ukazuju na to da možda postoji praiskonski oblik trenutnog komuniciranja među živim bićima koji funkcioniše izvan poznatih fizikalnih zakona – i koji zato zaslužuje da se istraži.

Tako se Backsteru pružila mogućnost da nabavi bolje instrumente kao što su elektrokardiografi i elektroencefalografi koji se inače upotrebljavaju za merenje električnih impulsa u srcu i mozgu. Kod ogleda nisu u biljke dovodili električnu struju već su samo registrovali razlike koje su se stvarale u njihovom elektropotencijalu.

Ova je istraživanja Backster provodio nekoliko godina. Takvim i sličnim istraživanjima bavilo se još nekoliko timova naučnika. Međutim, za vreme ogleda drugih naučnika biljke su znale odbijati saradnju. Postojao je niz faktora koji su ometali oglede, poput povezanosti eksperimentatora sa biljkom što je uticalo na eksperiment ili ulaska u prostoriju drugih ljudi koji bi prouzrokovali blokadu biljke, i slično. Inače, sam Backster je govorio da ne zna odgovor na svoja otkrića, da je eksperimentator, a ne teoretičar.

Njegova su istraživanja u konzervativnim naučnim krugovima u početku primljena sa podsmehom, zatim sa neprijateljstvom i najzad ćutnjom. Botaničari su se prilično uznemirili, nazvavši njegovo istraživanje besmislicom, pa su ga nastojali na neki način marginalizovati i neutralisati. Isprva su primarnu percepciju nazivali Backsterov učinak, možda u nadi da će ismejati ova zapažanja nazvavši ih po tom čudaku koji tvrdi da vidi stvari koje su promakle konvencionalnoj nauci. Ime se zadržalo, a budući da se primarna percepcija ne može odbaciti, to više nije posprdan naziv. Treba uzeti u obzir i da je određen broj naučnika u to vreme osećao da ne smeju ići protiv struje, strahujući da bi to dovelo u pitanje njihovu reputaciju, a time i sredstva za projekte. Dok su naučnici ismejavali njegov rad, popularni ga je časopis istovremeno vrlo pažljivo pratio desetinama članaka i mnogim knjigama, od kojih je najpoznatija Tajni život biljaka novinara Petera Tompkinsa i Christophera Birda.

Bolji su odjek Backsterova istraživanja imala među ruskim, indijskim i kineskim naučnicima, budući da neka tradicionalna kineska i indijska učenja poseduju slične spoznaje o biljkama.

Backster, sada osamdesetšestogodišnjak, još uvek je aktivan u svojoj školi za otkrivanje laži i širom sveta drži predavanja o biokomunikaciji, a još i danas je član savetodavnog odbora Instituta HeartMath u Koloradu koji se bavi fiziološkim mehanizmima kojima srce komunicira sa mozgom.

Mnoga istraživanja koja su nastavili L. George Lawrence i drugi naučnici pokazala su iznenađujuća svojstva biljaka. Ali, glavni kamen spoticanja je ponovljivost eksperimenata, što Backster ovako obrazlaže: Sve se svodi na jednu vrlo jednostavnu stvar: ponovljivost i spontanost ne idu jedno sa drugim, i sve dok članovi naučne zajednice budu prenaglašavali taj aspekt naučne metodologije, neće daleko dogurati u istraživanju svesti. U to sam siguran. To je upravo ono što već godinama koči napredak.

Sir Jagadish Chandra Bose

Backster nikad nije tvrdio da je otkrio nešto novo već da je ponovno otkrio nešto što se nekad znalo, ali se zaboravilo. I zaista je tome tako. Za pionirska otkrića na području fiziologije biljaka zaslužan je Indijac Sir Jagadish Chandra Bose, čovek enciklopedijske obrazovanosti: fizičar, hemičar, botaničar, arheolog, pisac naučne fantastike. On je takođe bio pionir u istraživanju radio i mikrotalasne optike, i sve svoje široko znanje stavio je u službu eksperimentisanja na biljkama.

Vezano uz svoje istraživanje raditalasa, došao je do zanimljivih otkrića o metalima, o čemu je podneo referat na Međunarodnom kongresu fizičara održanom u Parizu 1900. godine. Naime, Bose je tada izložio postavku da postoji fundamentalno jedinstvo u prividnoj raznolikosti prirode i zaključio da je teško povući crtu i kazati gde završavaju fizikalne i gde započinju fiziološke pojave… Nema oštrog prekida, samo nastavljeno koračanje Zakona. Kongres je bio zgranut Boseovom tvrdnjom koja je praktično brisala granice između živog i neživog. Ali, to Bosea nije ni najmanje zaustavilo u njegovim istraživanjima. Štaviše, sinula mu je ideja da ako zaista postoji kontinuitet između metala i živih tkiva, onda bi se morale postizati slične reakcije i kod biljaka, iako se za njih generalno veruje da ne poseduju nervni sistem, što znači da ne mogu reagovati.

Kad je video da biljke električki reaguju na mehaničke i druge podražaje, ali to ne dolazi do izražaja u vidljivim pokretima, konstruirao je posebnu optičku polugu. Zahvaljujući toj poluzi prividno su se povećavali pokreti biljaka. Uspeo je uverljivo pokazati da mehanička reakcija animalnih tkiva postoji i kod biljnih tkiva. Rezultate ovih istraživanja Bose je 1902. godine objavio u knjizi Reakcije živog i neživog.

Sledeći njegov cilj bio je utvrditi u kojoj su meri mehanički pokreti biljaka slični onima kod životinja i ljudi. Pošao je od predpostavke da biljke dišu, iako nemaju pluća ili škrge, da vare hranu, iako nemaju želudac, da se pomeraju, iako nemaju mišiće. Učinila mu se uverljivom postavka da u biljkama u suštini postoji isti oblik podražavanja kao i kod viših životinja, ali bez složenog nervnog sistema. Zaključio je da je jedina mogućnost proučiti i razotkriti nama nevidljive promene koje se odvijaju u biljkama tako da se nekim vizualnim postupkom mere njihove reakcije na šokove. Potom se dao u otkrivanje onoga što će izazvati reakciju biljke određenim signalom, postupka pretvaranja ovog signala u nama razumljiv oblik.

Eksperimentišući na biljci Desmodium gyrans čiji listovi neprestano trepere, Bose je otkrio da isti otrov koji zaustavlja njene neprestane automatske titraje zaustavlja i rad životinjskog srca.

Boseove revolucionarne ideje, a pogotovo njegovu tvrdnju da i biljke imaju svojevrstan nervni sistem, botaničari su dočekali sa negodovanjem. Časopis Botanical Gazette pohvalio je Bosea kao čoveka koji otvara nove puteve, ali je takođe ukazao na njegove zablude zato što ne poznaje dovoljno područje kojim se bavi.

Dok je službena nauka smatrala da biljke ne mogu kroz svoj organizam provoditi podražaje, Bose je nedvosmisleno dokazao da im je to svojstveno. To je izneo u svojoj knjizi Komparativna elektrofiziologija u kojoj je opisao 321 eksperiment.

Konstruisao je aparaturu koja je funkcionisala na principu rezonancije i mogla je meriti isečke vremena od hiljaditog dela sekunde, pa je činila vidljivim brze pokrete biljaka. Konstruisao je i napravu koja je registrovala oscilacije i razotkrivala i najsporije pokrete biljaka. Pomoću ovih novih naprava Bose je dobio tako uverljive dokaze o postojanju nervnih impulsa biljaka da je Kraljevsko društvo objavilo njegovu raspravu o tome u svojoj publikaciji Philosophical Transactions, a 1917. godine Bose je za svoje zasluge od britanskog kraljevskog dvora dobio plemićku titulu.

Bose je sažeo svoja gledišta u kratkoj izjavi: Golema zgrada prirode ima mnogo krila i svako ima vlastiti ulaz. Fizičari, hemičari i biolozi ne ulaze kroz ista vrata već svaki kroz druga i zato svaki završava u vlastitom, odvojenom domenu znanja za koju misli da nije povezan sa drugima. Upravo otuda potiče naša današnja podela pojava na anorganske, organske i čulne. Mora se odbaciti ovakav pristup. Ne sme se ni u jednom trenutku zaboraviti da je cilj svih naučnih istraživanja upoznavanje celine.

Raoul H. France

Veliki zaljubljenik u prirodu, bečki botaničar i mikrobiolog Raoul H. France (1874. – 1943.) govorio je da se bogatstvo čuda prirode otkriva i stiče jedino dugim, pažljivim i nadasve strpljivim posmatranjem i druženjem sa prirodom. Jedno od takvih čuda koje je izneo pred ostale naučnike bilo je da biljke pokreću svoje telo i tzv. udove isto tako lako i skladno kao i najspretnije životinje, a mi to ne opažamo samo zato što su ti pokreti neporedivo usporeniji od naših ili životinjskih. France je takođe smelo tvrdio da su biljke sposobne za htenje, da nisu pasivne već da se vešto usmeravaju prema tačno određenom cilju… Penjačica ima vitice koje u svom traženju oslonca svakih šezdeset i sedam minuta opišu puni krug. Kad naiđu na oslonac, ne prođe ni dvadeset sekundi, a one se već počnu uvijati. Za jedan sat oviju se tako da se ne mogu otrgnuti, pa se onda saviju u oprugu i kao vadičep podignu celu biljku naviše. Penjačica uvek raste prema najbližem hvatištu i ako se ono pomeri tada i biljka za nekoliko sati menja smer.

U svojoj knjizi Začeci uma kod biljaka France gotovo u pesničkom zanosu piše: Livada osuta cvetovima, svaki škrti pašnjak, čak i velika spokojna šuma, svi su žuboreća simfonija najčudesnijeg i najlepšeg životnog fenomena… Ko god zaroni duboko u prirodu predobro zna kako je vilinski svet naše detinje mašte postao stvarnim svuda oko nas. Jer nema te imaginacije koja bi mogla zamisliti sve te zadivljujuće stvari koje učenik prirode otkriva. Čudo koje je pred našim očima dobro skriveno…

Biljke, ta najlepša stvorenja na planeti, nesumnjivo skrivaju mnoge tajne koje tek trebamo otkriti, a njihovim otkrivanjem shvatićemo zapravo kako je život oko nas puno dublji i kompleksniji nego što ga u svojoj svakodnevnici doživljavamo.

Na kraju svoje knjige Raoul France kaže: izvukli smo moćno znanje koje seže u same dubine svega postojanja: uverenje da je život jedan – biljaka i životinja, a time i nas samih. Koju bi sjajniju poduku mogle dati nijeme biljke od onoga što su nas podučile: da je njihov čulni život u primitivnoj formi početak ljudskog uma! Biljke su samo različite po obliku od životinja, ali ne različita bića.

Izvor: opusteno.rs
Foto: Arhiva

PREUZMITE MOBILNE APLIKACIJE

Gledajte “Happy” kablovske kanale i to: “Moje happy društvo”, “Moj happy život”, “Moja happy zemlja” i “Moja happy muzika”.

Program se emituje kod kablovskih operatera “IrisTV” i “Supernova”, a možete ih pronaći na sledećim kanalima: “Moje happy društvo” - IrisTV / 171 ; Supernova / 71 | “Moj happy život” - IrisTV / 172 ; Supernova / 72 | “Moja happy zemlja” - IrisTV / 173 ; Supernova / 73 | “Moja happy muzika” - IrisTV / 174 ; Supernova / 74

Ostavite komentar

Unesite pojam i stisnite enter